Lektori ili čitači Božje riječi

Služba čitača ili lektora u bogoslužju od posebne je važnosti. Ovdje ću se pozvati na misli našeg vrsnog liturgičara o. Bernardina Škunce, odnosno na njegovu knjižicu »Bogoslužje u župnoj zajednice« (izdanu u Zadru još 1997), gotovo nezaobilazan vodič za sve liturgijske suradnike.

Tko je čitač u liturgiji?

Držim da će službi čitanja trebati posvetiti daleko veću pozornost. Jer ne radi se samo o tome da netko lijepo čita, pa makar imao i veću naobrazbu. Naprotiv, Božjoj riječi pristupa se iz vjere i dubokoga poštovanja. Čitač je navjestitelj Božje riječi, Vesele vijesti, glasonoša koji prenosi Božje misli, i to s posebnoga mjesta koje nazivamo ambon ili besjedište. Budući da Crkva, kako kaže Koncil, »časti božanska Pisma kao sámo Gospodinovo Tijelo«, nije dobro da svećenik, ili bilo tko drugi, daje da ta knjiga »kruži« po crkvi, u potrazi tko će čitati pa se dogodi da ostane negdje po strani. Ta knjiga mora biti na ambonu.
Prisjetimo se nemalog broja slučajeva gdje se djeca muče s Pavlovima poslanicama, čije su rečenične konstrukcije dugačke, a da i ne govorimo o dubinama poruka. Zbog važnosti te službe službeni čitač ne bi mogao biti prije proslavljenoga sakramenta Potvrde, odnosno vjernici koji su proslavili sve predviđene sakramente i koji se odgovorno postavljaju prema onom što čitaju. Jer to je u Crkvi časna služba.

Liturgijska i katehetska priprema

Zbog važnosti i odgovornosti službe čitači moraju proći određene seminare pa je u tom smislu hvalevrijedno što se oni u nekim biskupijama organiziraju. Dakako, čitači trebaju biti članovi liturgijske zajednice i sudjelovati u biblijskim večerima na kojima se razmišlja o nedjeljnim čitanjima. Uvodi koji se nalaze u nedjeljnom misalu ABC osnovno su pomagalo da čitač uoči temeljnu poruku onoga što čita. Valja voditi računa i o tome da bi čitači bile čak i stalne osobe, za što je predviđen i poseban obred primanja u tu službu.

Čudi kako to pojedini župnici ne uvažavaju.

Dakako, ta osoba mora poznati neke osnovne zakonitosti Biblije, odnosno književne vrste ili oblike. Tako npr. jedno je čitati neki povijesni opis događaja, a drugo neke poučne knjige ili psalme. Isto tako, dostojanstveni navještaj Božje riječi pretpostavlja poštivanje nekih temeljnih pravila kod svakoga lijepoga čitanja, koja u liturgiji dobivaju tzv. sakralnu ili duhovnu boju. Međutim, to ne znači neki »poseban glas«, kako i poneki svećenik misli, pa i sami čitaju i propovijedaju nekim izvještačenim ili povišenim glasom koji zapravo iritira. Radu se o »normalnom« glasu i čitanju, uz poštivanje stanke i ritma unutar rečeničnih sklopova. Vodeći računa o zakonitostima jezika, ali i poruke, pravi čitač znat će što treba posebno naglasiti. Isto tako čitanje neće biti brzo, ali niti presporo da se čini smiješnim. Dakako, mnogo ovisi i o arhitekturi bogoslužnoga prostora, o tome dolazi li do jeke i slično. Premda čitač mora imati jači glas, prikladan za nastupe, ipak se u većim crkvama ne može bez razglasa. Nerijetko poseban problem upravo stvara i razglas, pa o tome župnik mora jako voditi računa, konzultirajući dobre stručnjake, jer se često dogodi da nekvalitetno postavljeni razglas sve pokvari.
Vjerničko čitanje uključuje svakako oduševljenje i svojevrsni proročki zanos, pa je u tom smislu, kako misli o. Škunca, »glas« psalma različit od »glasa« prispodobe, »glas« Isusovih riječi od apostolskih poslanica. Pritom je važno imati na pameti da sabrano, opušteno, radosno i dostojanstveno čitanje, kao navještaj, ima obrednu narav. Radi se o sudjelovanju u sakramentalnom slavlju, pa je čitač i prikladno obučen, i ničim ne skreće pažnju na sebe, umjesto na Božju riječ. Isto tako već je redovito pravilo da se pri dolasku do ambona najprije nakloni ispred oltara prema puku.

Katehetska uloga čitača

Riječ »kateheza« dolazi od grčke riječi a znači činjenje da se čuje glas odozgora, iz visina, a što znači poučavanje s autoritetom. U kršćanskoj terminologiji to se primjenjuje na sve što se čini da odjekuje »glas Božji«, evanđelje Isusa, jedinog i istinitog Učitelja. Sve to odnosi se na katehetu odnosno vjeroučitelja. Međutim, u određenom smislu odnosi se i na lektora odnosno čitača, jer on čita ili navješćuje radosnu Božju riječ.
U liturgijskoj zajednici, kao živom vjerničkom krugu, posebno u okviru biblijskih večeri ili tzv. Lectio divina (čitanje Božje riječi i razmišljanje o njoj), uloga lektora/čitača od posebne je važnosti. Pripremljeni lektor može biti pomoćnik, a ponekad i zamjenik, svećenika u predvođenju te zajednice, kanalizirajući razmišljanje, iznošenje iskustava, što je kome Božja riječ nadahnula, i dr.
U tom kontekstu valja postaviti pitanje gdje su »nestale« stotine završenih teologa laika koje se rijetko vidi na biblijskim susretima, štoviše i u službi čitanja Božje riječi. Dakako, nije se onda čuditi zašto je u nemalom broju župa sve prilično »skromno«, sve spadne na mali broj osoba, dok educiraniji kršćani, s određenim talentima i naobrazbom, »stoje po strani«. Čitači mogu povremeno, osobito za veće blagdane i važnije prigode, biti i komentatori (animatori), to jest oni koji će prije početka slavlja uvesti u samo slavlje, potaknuti sve na aktivno sudjelovanje, dati kratak uvod u čitanja ili, po potrebi, izreći neku uputu ili poziv za vrijeme mise, u dogovoru sa svećenikom.
Nema sumnje da će trebati daleko više poraditi na kršćanskoj odgovornosti za navještaj Božje riječi, a time i edukaciji čitača koji se nužno trebaju uključiti u liturgijsku zajednicu kao katehetsku skupinu. Oni su pozvani pomoći da se i drugi aktiviraju u odgovornijem osluškivanju onoga što nam Bog govori. U tom smislu poželjno je da obavezno prate Liturgijsko-pastoralni list »Živo vrelo«, da imaju Nedjeljni i blagdanski misal ABC i dr.

Izvor: Glas Koncila